Ljubazni! molim se Bogu da ti u svemu bude dobro, i da budeš zdrav, kao što je tvojoj duši dobro. (3 Jovanova 1:2)

„Ako je ko u Hristu, nova je tvar: staro prođe, gle, sve novo postade.” (2. Korinćanima 5,17)

Neko možda neće moći da navede tačno vreme i mesto svog obraćenja, ili sve okolnosti koje su do njega dovele; ali to još ne dokazuje da nije obraćen. Hristos je rekao Nikodimu: „Duh diše gde hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide: tako je svaki čovek koji je rođen od Duha.” (Jovan 3,8) Kao nevidljivi vetar, čije se delovanje jasno vidi i oseća, i Božji Duh radi na ljudskom srcu. Ta obnoviteljska sila, koju nijedno ljudsko oko ne može da vidi, začinje novi život u čoveku; stvara novo biće po Božjem obličju. Iako je delo Duha nečujno i neprimetno, posledice su vidljive. Ako je srce obnovljeno radom Božjeg Duha, život će to posvedočiti. Iako mi sami ništa ne možemo učiniti da promenimo svoje srce, ili da sebe dovedemo u sklad sa Bogom, iako ne smemo da se oslonimo na sebe ili na svoja dobra dela, naš život pokazaće da li Božja milost stanuje u nama. Videće se promena u karakteru, običajima, stremljenjima. Videće se jasna i odlučujuća razlika između onog što su bili i onog što su sada. Karakter se ne otkriva slučajnim dobrim ili lošim delima, već sklonostima koje se pokazuju uobičajenim postupcima.

Promena srca kojom postajemo Božja deca u Bibliji se naziva rođenjem. Na drugom mestu upoređena je sa isklijavanjem dobrog semena koje je posejao domaćin. Prema istoj slici, oni koji su se upravo obratili Hristu treba da „kao novorođena deca" „uzrastu" do visine rasta ljudi i žena u Isusu Hristu (1. Petrova 2,2; Efescima 4,15). Ili, slično dobrom semenu koje je posejano u polju, treba da uzrastu i donesu rod. Isaija kaže da oni treba „da se prozovu hrastovi pravde, sad Gospodnji za slavu njegovu" (Isaija 61,3). I tako su iz života prirode preuzete slike koje nam pomažu da bolje razumemo tajanstvene istine duhovnog života.

Bog je izvor života, svetlosti i radosti celom svemiru. Kao zraci svetlosti sa Sunca, kao vodena struja koja izbija iz živog izvora, od Njega se izlivaju blagoslovi na sva Njegova stvorenja. I kad god je u srcima ljudi život od Boga, on se izliva na druge u obliku ljubavi i blagoslova.

Naš Spasitelj nalazio je svoju radost u uzdizanju i otkupljenju grešnih ljudi. Da bi to postigao, nije ni svoj život držao suviše dragocenim, već je pretrpeo krst, ne mareći za sramotu. Tako su i anđeli stalno na delu, starajući se za sreću drugih. U tome je njihova radost. Ono što bi sebično srce moglo smatrati ponižavajućom službom - služenje onima koji su bedni i koji su u svakom pogledu niži od njih po karakteru i položaju - jeste delo bezgrešnih anđela. Duh Hristove ljubavi, koja je sebe žrtvovala, duh je koji prožima Nebo i sačinjava samu srž blaženstva Neba. To je duh koji će imati Hristovi sledbenici, delo koje će oni obavljati.

Mnogobrojni su putevi kojima nam se Bog objavljuje i kojima nas dovodi u vezu sa sobom. Priroda se stalno obraća našim čulima. Iskreno srce biće dirnuto Božjom ljubavlju i slavom koje se otkrivaju u delima Njegovih ruku. Osetljivo uvo čuje i razumeva poruke koje Bog upućuje preko prirode. Zelena polja, veličanstveno drveće, pupoljci i cvetovi, oblak koji prolazi, kiša koja pada, potok koji žubori, lepote neba, sve to govori našem srcu i poziva nas da se upoznamo sa Onim koji je sve stvorio.

Naš Spasitelj za svoje dragocene pouke uzimao je primere iz prirode. Drveće, ptice, cveće u dolinama, brežuljci, jezera, prekrasno nebo, kao i događaji i okolnosti iz svakodnevnog života, sve to bilo je povezano sa rečima istine, da bismo se tako što češće sećali Njegovih pouka, čak i usred nametljivih briga kojima je ispunjen čovekov mučni život.

Bog nam govori posredstvom prirode i otkrivena, svojim proviđenjem i uticajem svog Duha. Ali sve to nije dovoljno; neophodno je da mi pred Njim otvorimo i svoje srce. Da bismo duhovno živeli i imali duhovnu silu, moramo održavati stvarnu vezu sa svojim nebeskim Ocem. Naše misli mogu se baviti Njime; mi možemo razmišljati o Njegovim delima, dokazima Njegovog milosrđa, Njegovim blgoslovima, ali sve to još nije, u punom smislu reči, održavanje veze sa Njim. Da bismo stupili u vezu sa Bogom, moramo poželeti da Mu ispričamo nešto iz svog stvarnog života.
Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju. Ne zato što bi bilo neophodno da Mu otkrijemo šta smo, već zato da bismo Ga mogli primiti. Molitva ne spušta Boga ka nama, već nas uzdiže ka Njemu.
U toku svog boravka na Zemlji Isus je svoje učenike učio kako da se mole. On im je govorio da sve svoje svakodnevne potrebe iznesu Bogu, da sve svoje brige bace na Njega. Obećanje koje je dao njima da će im molitve biti uslišene, dao je i nama.

Mnoge, naročito one koji su mladi u hrišćanskom životu, često uznemirava ono što navodi na sumnju. U Bibliji postoje brojni tekstovi koje oni ne mogu da objasne, ili čak razumeju, i sotona ih koristi da pokoleba njihovu veru u Pismo kao Božje otkrivenje. Oni pitaju: „Kako mogu da upoznam pravi put? Ako je Biblija zaista Božja reč, kako se mogu osloboditi takvih sumnji i nedoumica?"

Bog nikad ne traži da verujemo ako nam ne pruži dovoljno dokaza na kojima možemo da utemeljimo svoju veru. Njegovo postojanje, Njegov karakter, istinitost Njegove reči, sve to potvrđeno je dokazima koji se obraćaju našem razumu; a takvih dokaza ima puno. Ipak, Bog nikad nije uklonio mogućnost za sumnju. Naša vera mora da počiva na ličnom osvedočenju, a ne na nabrajanju dokaza. Oni koji žele da sumnjaju imaće priliku; dok će oni koji stvarno čeznu da upoznaju istinu naći obilje dokaza na koje mogu da oslone svoju veru.

Još članaka...